Sarajevo 84

Dobrodošli na moj blog

22.10.2009.

SARAJEVO U SFRJ

Sarajevo u prvoj i drugoj Jugoslaviji

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije

Ovaj članak je dio serije o
historiji Sarajeva
Prahistorijsko doba
Srednji vijek
Rano osmansko doba
Kasno osmansko doba
Austrougarsko doba
Jugoslavija
Moderno Sarajevo

Sarajevo u prvoj i drugoj Jugoslaviji podrazumijeva period u historiji Sarajeva koji je trajao od 1918. do 1992. godine.

Nakon Prvog svjetskog rata, Sarajevo je postalo dijelom Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije poznata kao Kraljevina Jugoslavija). Iako je tada Sarajevo bilo centar Bosanske regije, a kasnije Drinske banovnine, nije mu se pridavao veliki značaj i nije bio toliko bitan kao u prošlosti. Osim zgrade današnje Centralne banke Bosne i Hercegovine, u tom periodu nije bilo značajnijih doprinosa gradu u tom periodu.

Tokom Drugog svjetskog rata, Kraljevina Jugoslavija je pružala nedovoljan otpor. Poslije njemačkog bombardovanja, Sarajevo je pokoreno od strane Ustaša i pripojeno hrvatskoj fašističkoj tvorevini Nezavisnoj državi Hrvatskoj. Mnogi Srbi i Jevreji su u tom periodu odvedeni i ubijeni u Holokaustu i na taj način doveli do tužnog završetka postojanja Sarajevske Jevrejske zajednice. Surovi zločini počinjeni 1941. godine od strane ustaške vlasti su oštro osuđeni od strane građana Sarajeva.

Građevine iz doba Jugoslavije

Otpor u Sarajevu je vođen od strane partizana predvođenih Valterom Perićem. Prema legendi, njemački oficir je došao u Sarajevo, kako bi pronašao Valtera, i naredio svojim podređenim da mu ga pokažu. Jedan čovjek je odveo oficra na jedno brdo iznad Sarajeva i rekao "Vidiš li grad?", "Das Ist Valter". Valter je ubijen u borbi na dan oslobođenja Sarajeva, 6. aprila 1945. godine. Od tada je postao jedna od ikona grada.

Poslije oslobođenja, Sarajevo je postalo Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji. Komunistička vlast je mnogo uložila u Sarajavo, gradeći mnoge stambene blokove, posebno u općinama Novi Grad i Novo Sarajevo, dok je simultano razvijala industriju grada i pretvarala Sarajevo u vodeći grad na Balkanu. sa poslijeratnog stanovništva od 115,000, 1991. godine je Sarajevo imalo 429,672 stanovnika.

Vrhunac razvoja Sarajeva u SFRJ su bile 14. Zimske Olimpijske Igre održane 1984. godine upravo u Sarajevu. Sarajevo je izabrano u konkurenciji sa Japanom i Švedskom. Često se tim Zimskim olimpijskim igrama pridodaje epitet najuspješnijih i najorganizovanijih. Igre su podstakle naglo povečanje turizma u Sarajevu čineći 1980te jednom od najuspješnijih decenija u historiji Sarajeva
21.10.2009.

SARAJEVO 84

XIV. Zimske olimpijske igre - Sarajevo 1984.

Izvor: Wikipedija

Skoči na: orijentacija, traži
XIV. Zimske olimpijske igre - Sarajevo 1984
XIV. Zimske olimpijske igre - Sarajevo 1984
Grad domaćin: Sarajevo, Bosna i Hercegovina
Broj država: 49
Broj sportaša: 1272
Broj sportova: 6
Broj natjecanja: 49
Otvaranje igara: 8. veljače 1984.
Zatvaranje igara: 19. veljače 1984.
Prisega sportaša: Bojan Križaj
Prisega sudaca: Dragan Perović
Olimpijska baklja: Sanda Dubravčić

XIV. Zimske olimpijske igre su održane 1984. godine u Sarajevu, u tadašnjoj SFR Jugoslaviji. Ostali gradovi kandidati su bili Sapporo (Japan) i Falun/Göteborg (Švedska).

Međunarodni olimpijski odbor se u odabiru zemlje domaćina djelomično vodio političkim razlozima: kao nesvrstana zemlja, tadašnja SFRJ je davala manje prilike za hladnoratovske bojkote, zabilježene na OI tih godina. Glavni je motiv ipak bila želja da se Igre, kao simbol svjetskog mira i bratstva među ljudima, održe u gradu koji je do tada najpoznatiji bio po događajima koji su bili neposredan povod za izbijanje Prvog svjetskog rata.

Igre su protekle u prijateljskoj atmosferi, za koju su bili zaslužni iznimno ljubazni domaćini, te su ostale upamćene kao vrlo ugodne Igre za natjecatelje kao i za gledatelje.

U natjecateljskom dijelu Igara su se istaknuli slijedeći pojedinci i momčadi:

Popis sportova [uredi]

 

Demonstracijski sport je bilo paraolimpijsko skijanje.

Popis podjele medalja [uredi]

(Medalje domaćina posebno istaknute)

Zimske olimpijske igre Sarajevo 1984.
Plasman Država Zlato Srebro Bronca Ukupno
1 Flag of East Germany.svg Istočna Njemačka 9 9 6 24
2 Flag of the Soviet Union.svg SSSR 6 10 9 25
3 Flag of the United States.svg SAD 4 4 0 8
4 Flag of Finland.svg Finska 4 3 6 13
5 Flag of Sweden.svg Švedska 4 2 2 8
6 Flag of Norway.svg Norveška 3 2 4 9
7 Flag of Switzerland.svg Švicarska 2 2 1 5
8 Flag of Canada.svg Kanada 2 1 1 4
Flag of Germany.svg Zapadna Njemačka 2 1 1 4
10 Flag of Italy.svg Italija 2 0 0 2
11 Flag of the United Kingdom.svg Velika Britanija 1 0 0 1
12 Flag of the Czech Republic.svg Čehoslovačka 0 2 4 6
13 Flag of France.svg Francuska 0 1 2 3
14 Flag of Japan.svg Japan 0 1 0 1
Flag of SFR Yugoslavia.svg Jugoslavija 0 1 0 1
16 Flag of Liechtenstein.svg Lihtenštajn 0 0 2 2
17 Flag of Austria.svg Austrija 0 0 1 1
           
Ukupno 39 39 39 117



Sarajevo 1984 [uredi]

Sarajevo je organizaciju zimske olimpijade dobilo u konkurenciji s japanskim Sapporom i zajedničkom kandidaturom švedskih gradova Falun i Göteborg. MOK se pri tome djelomično vodio političkim razlozima - kao nesvrstana zemlja, tadašnja Jugoslavija je davala manje prilike za hladnoratovske bojkote - no glavni je motiv ipak bila želja da se Igre, kao simbol svjetskog mira i bratstva među ljudima - održe u gradu koji je dotada obično bio vezivan za izbijanje prvog svjetskog rata.


Zvanična maskota XIV zimskih olimpijskih igara u Sarajevu 1984-Vučko.

Za vlasti Jugoslavije sarajevska Olimpijada je bila sjajna prilika da državu svijetu predstave u najboljem mogućem svjetlu, i u tom nastojanju ih nije omela ni velika ekonomska kriza koja je SFRJ bila pogodila početkom 1980-ih. U Igre su utrošena velika sredstva, te sagrađen veliki broj impozantnih građevina i ostale infrastrukture. U tome su vlasti imale podršku Sarajlija, a već prije samog održavanja su Igre dovele do povećanja interesa za zimske sportove, dotada gotovo nepoznate u tom dijelu Jugoslavije.

Igre su među sudionicima, a i među gledateljima ostale u vrlo dobrom sjećanju. Domaćinima je posebno bilo drago što je slovenski alpski skijaš Jure Franko osvojio srebrnu medalju u veleslalomu - prvu medalju koju će Jugoslavija dobiti na zimskim olimpijadama. Franka su Sarajlije na skijalištu bodrile s transparentima na kojima je pisalo Više volimo našeg Jureka, nego domaćeg bureka.

Ipak, najveće zvijezde sarajevske Olimpijade su bili sudionici natjecatelja u umjetničkom klizanju. Najbolji dojam je ostavio britanski par Jayne Torvill i Christopher Dean koji su osvojili zlatnu medalju u plesu. Na Igrama je zlatnu medalju dobila i istočnonjemačka klizačica Katarina Witt koju je upravo sarajevska olimpijada učinila jednom od najvećih sportskih ikona kraja 20. vijeka.

ZOI 1984 se često smatraju najblistavijim trenutkom u historiji Sarajeva i Bosne i Hercegovine, i u mnogo čemu su predstavljale antitezu svega što je Sarajevo pogodilo osam godina kasnije. Zbog toga se javila inicijativa da Sarajevo postane domaćin nove zimske olimpijade, koja bi se 2014. održala na 30. obljetnicu ZOI 1984, odnosno 100. obljetnicu sarajevskog atentata, te tako zauvijek zakopala mračnu prošlost.

 

Održana svečana akademija u sjećanje na Olimpijadu.

  • Facebook
  • Google
  • Live
  • StumbleUpon
  • TwitThis

U Olimpijskom muzeju u Zetri sinoć je održana Svečana akademija, pod pokroviteljstvom Olimpijskog komiteta Bosne i Hercegovine.
Ovo je ujedno bila i centralna manifestacija obilježavanja 25-godišnjice Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu 1984. godine, jednog od najznačajnih događaja u istoriji BiH i njenog glavnog grada.

Predsjednik OK BiH Siniša Kisić u svom obraćanju podsjetio je na nezaboravne trenutke do tada najbolje organizovanih igara, kada je Sarajevo bilo u epicentru svjetskih događanja.

Prisutnima se obratio i gradonačelnik Sarajeva Alija Behmen, koji je istakao kako glavni grad BiH u vremenu kada se obilježava godišnjica Olimpijade podsjeća na neka stara, ljepša vremena.

Na Svečanu akademiju je bio pozvan i počasni predsjednik Međunarodnog olimpijkog komiteta Juan Antonio Samaranch, koji zdravstvenih problema nije bio u mogućnosti posjetiti Sarajevo, ali je putem svoje asistentice Anne Inchauspe čestitao svim Sarajlijama i građanima BiH godišnjicu ZOI.

Podsjetimo se….

Sarajevo je organizaciju zimske olimpijade dobilo u konkurenciji s japanskim Sapporom i zajedničkom kandidaturom švedskih gradova Falun i Göteborg. MOK se pri tome djelomično vodio političkim razlozima - kao nesvrstana zemlja, tadašnja Jugoslavija je davala manje prilike za hladnoratovske bojkote - no glavni je motiv ipak bila želja da se Igre, kao simbol svjetskog mira i bratstva među ljudima - održe u gradu koji je dotada obično bio vezivan za izbijanje prvog svjetskog rata. U to vrijeme Sarajevo je bilo drugi najveći grad domaćin zimskih Olimpijskih igara.

21.10.2009.

SARAJEVO VOLIM TE

Potraga za izgubljenim gradom-ZOI Sarajevo ‘84 May 11, 2008 by vslokar izvor: “BiH Dani” autor: Ermin Čengić, br.243 od 08.02.2002. . Od kasnih sedamdesetih, pa sve do onog 8. februara 1984, kada je tadašnji gradonačelnik Uglješa Uzelac zamahnuo olimpijskom zastavom na Koševu, Sarajevo se preobrazilo u sinonim za pobunu protiv svega što je simboliziralo realnost samoupravnog socijalizma. Sarajevo je postalo hit u svijetu jer je funkcioniralo na principima slobodnog tržišta, kao uređena i odlično vođena firma, sa inteligentnim menadžmentom i superkvalificiranim radnicima Kako se rodila olimpijada 1984? Ljubiteljima urbanih legendi zasigurno bi najsimpatičnija bila verzija po kojoj je ideja o organizovanju Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu nastala – u kafani. Kao, sastalo se društvo oko Branka Mikulića ili Ante Sučića ili bilo kog uglednika iz sedamdesetih godina prošlog vijeka i stalo lobirati za olimpijadu: te imamo mi snijega koliko hoćeš, te imamo ćevape, te miris Orijenta, te volimo sport… I ne bi to vizionarima “novog Sarajeva” ni glupo, ni nerealno, nego im se još učini i izvodivo. Ne prođe dugo a u društveno-političkim strukturama Sarajeva i BiH se poče govoriti o Olimpijadi sa velikim “O” . Igman za vrijeme zOI ‘84. Autori – planinari Ima u ovoj legendi puna šaka zrnaca istine, ali vjerovatno bi se svi hroničari predolimpijskog Sarajeva prije mogli složiti oko toga da autorstvo treba pripisati grupi zaljubljenika u planine i sve one sportove koji se mogu prakticirati na snijegu. Prvi među jednakima bi po ovoj verziji mogli biti bivši gradonačelnik Dane Maljković, profesor Ljubiša Zečević, čovjek koji će ovih dana, u Salt Lake Cityju, predstavljati kandidaturu Sarajeva za olimpijadu 2010. godine, te nekadašnji predsjednik Izvršnog vijeća (za mlađe čitaoce: Vlade) SR BiH Dragutin Braco Kosovac. No, kao i većina ideja koje nastaju u izmaglici kafanskog dima ili na razrijeđenom planinskom zraku, i ova bi vjerovatno ostala genijalna i neostvarena da su je ozbiljno shvatili bilo gdje osim u samom Sarajevu. Da su o olimpijadi, umjesto “netalentiranih”, “lijenih” i “siromašnih” Bosanaca, ozbiljno počeli razmišljati, recimo, “marljivi” i “nadareni” Slovenci. Ovako, priča o organizovanju Olimpijskih igara je u tadašnjoj jugoslavenskoj zajednici primljena, uglavnom, sa prezirom, podsmijehom i sa ogromnom dozom skepse. Primljena je kao još jedna bosanska ubleha, još jedan komični pokušaj paljenja svjetla u tamnom vilajetu. Ni organizacija Evropskog kupa u alpskim disciplinama na Jahorini 1974. godine nije bila znak da se u Sarajevu nešto ozbiljno kuha. A zakuhalo se toliko da su idejni začetnici sarajevske olimpijade proglašavani avanturistima i megalomanima i među visokim državnim i partijskim funkcionerima. Maljković&co, međutim, nisu odustajali. Zato su, valjda, i začeci kandidature Sarajeva za Olimpijske igre mogli proći uvijeni u oblandu studije o “razvoju zimskog turizma u sarajevskoj regiji”. Kandidatura je ispala kao neki fol, štos koji je prošao jer je bio “završni dio jednog širokog investicionog programa zaštite ljudske okoline“, kako danas priča Ahmed Karabegović, jedan od ključnih likova u Organizacionom komitetu ZOI 84. Naime, Sarajevo se od 1945. do sredine sedamdesetih povećalo šest i po puta i ovaj grad od pola miliona ljudi naprosto se gušio. Sarajevu je trebalo, kao što je u to vrijeme govorio prvi čovjek Grada Anto Sučić, “vratiti sunce, vazduh i vodu”. U jednom od prvih projekata takve vrste u svijetu, u glavni grad BiH je trebalo uvesti gas, rekonstruisati saobraćajnice, i, kako se to kaže, “dovesti infrastrukturu na jedan mnogo veći nivo”. Tako se uz gas polagano uvukao i projekat organizacije najveće svjetske zimske sportske manifestacije. A kada je kandidatura dobila zeleno svjetlo i od bosanskih državnih i partijskih struktura, već je bilo kasno za one u tadašnjoj SFRJ koji su je željeli zaustaviti ili prigrabiti. Ciljevi organiziranja olimpijade (izgradnja sportskih objekata za zdraviji i sadržajniji život Sarajlija, razvoj zimskog turizma i drugih privrednih djelatnosti te pozitivna propaganda za Sarajevo i BiH) postali su argumenti koje nisu mogli pobiti cekai od Ljubljane do Beograda. Čak ni to što se razni biroi i sofke, uglavljeni u željeznu komunističku hijerarhiju jugoslavenskih republika, nisu izjašnjavali ili su čak bili protiv sarajevske olimpijade, nije spriječilo Đorđa Peklića, predsjednika Jugoslavenskog olimpijskog komiteta, da pismom obavijesti Međunarodni olimpijski komitet da je grad Sarajevo najavio svoju kandidaturu “i da je ona dobila podršku Izvršnog vijeća SR BiH”. Igman Veliko Polje ‘84. Bosanci ispred Japanaca Očito, za MOK i čelnika ovog tijela lorda Kilanina presudno je bilo mišljenje iz još uvijek spaljene zgrade na Marindvoru. Četvrtog novembra 1977. godine u Lausannei je objavljeno da su u predviđenom roku kandidaturu za organizaciju Zimskih olimpijskih igara 1984. godine prijavili Japan (Saporo), Švedska (Göteborg), Jugoslavija (Sarajevo) i Francuska (Chamonix), koja je nešto kasnije odustala. Šest mjeseci kasnije, 19. maja 1978. u Atini, u drugom krugu glasanja 70 članova MOK-a, Bosanci su dobili tri glasa više od Japanaca i Sarajevo je ušlo u povijest. Glavni grad BiH nije dobio Igre ni na simpatije, ni na egzotiku, ni na multikulturu. Jednostavno, ponuđen je, prema Karabegovićevim riječima, koncept koji do tada, a ni poslije toga, niko nije nudio: suština koncepta je da se na poluprečniku od 24 kilometra realizuju sve sportske discipline i Igre u cjelini. U historijske čitanke, međutim, nije ušla priča kako su, paralelno sa zahuktavanjem građevinskih zahvata na olimpijskim objektima Bjelašnice, Igmana, Jahorine i Trebevića, krenule i političke spletke i operacije nad oronulim predsjednikom SFRJ. Aziz Karahasanović, jedan od potpredsjednika IK OK ZOI 84, Dane je podsjetio na svjedočenje Raifa Dizdarevića, bivšeg funkcionera u republičkim i saveznim organima, o pokušaju rukovodstva Slovenije da u razgovorima sa Titom na Brdu kod Kranja u proljeće 1979. godine, “najvećeg sina naših naroda” ubijedi da se odustane od olimpijade. No, Titu k’o Titu, uvijek slabom prema Bosni, slovenačke podvale su ušle na jedno a izašle na drugo uho. Akcija pretvaranja sarajevske olimpijade u politički neodgovoran, preskup, pa čak i nepatriotski čin je potpuno propala. Ipak, u raznim varijacijama, sve do samog završetka Olimpijskih igara 1984, sa raznih strana bivše Jugoslavije nastavila su stizati ozbiljna upozorenja kako će Bosanci zaviti Jugoslaviju u crno. Ne bez razloga, čelnici republika koje nisu navikle da Bosanci troše tolike pare prepali su se plana da u doba “ekonomske stabilizacije” i “mjera štednje” nekakve Igre koštaju zapanjujućih 150 miliona dolara. Umjesto u smučarske terene diljem Slovenije, umjesto u Kopaonik ili Popovu šapku, umjesto u rekonstrukciju stadiona “Crvene zvezde” ili izgradnju skakonice na Avali, 131 milion dolara je protraćen na stadion Koševo, izgradnju dvorane na Zetri i obnavljanje Skenderije, uređenje nordijskog i biatlon stadiona, skakaonica na Igmanu, smučarskih staza na Bjelašnici i Jahorini, te bob i sankaške staze na Trebeviću, koja je sama koštala 12 miliona dolara. Osim toga, izgrađeni su i odmah prodati stanovi u olimpijskom selu i novinarskom naselju, RTV Sarajevo je napravila novi “Sivi dom”, PTT je finansirala novu međunarodnu centralu, preduzeće EHOS je izgradilo hotel Holiday Inn, adaptiralo Bristol i hotelski kompleks na Ilidži, na planinama su nikli hoteli Famos, Igman i Bistrica, proširen je i izgrađen novi aerodrom… No, organizatorima olimpijade u Sarajevu ni to nije bilo dovoljno, nego su iskoristili prisustvo sportaša iz cijelog svijeta da obrukaju ugled socijalističke Jugoslavije ostvarivši 12 miliona dolara profita. Mijenjanje čipa u glavi Bez ironije, od kasnih sedamdesetih pa sve do onog 8. februara 1984, kada je tadašnji gradonačelnik Uglješa Uzelac zamahnuo olimpijskom zastavom na Koševu, Sarajevo se preobrazilo u sinonim za pobunu protiv svega što je simboliziralo realnost samoupravnog socijalizma. Sarajevo je postalo hit u svijetu jer je funkcioniralo na principima slobodnog tržišta, kao uređena i odlično vođena firma, sa inteligentnim menadžmentom i superkvalificiranim radnicima. Menadžment su u ovom slučaju predstavljali Organizacioni komitet ZOI 84 na čelu sa Mikulićem i gradska administracija, koju su nakon Sučića uspješno vodili legendarni Emerik Blum, a potom i Uzelac. Radnika je, pored 500.000 Sarajlija, bilo na hiljade iz svih krajeva tadašnje SFRJ, a svima njima je tokom mjeseci, pa i godina pred olimpijadu, u glavama promijenjen čip instaliran na beskrajnim sjednicama partijskih ćelija. “Sarajevo je u odnosu na druge evropske centre u to doba ipak bilo provincija“, prisjeća se jedan od protagonista organizacije olimpijade iz gradskih vlasti. “I pored organizovanih komunalnih službi, grad je bio prljav, ugostiteljski objekti i trgovine neuredni, osoblje neprofesionalno, higijena loša. Grad, fasade zgrada, haustori, ulice i parkovi – sve je izgledalo sumorno. Šta je trebalo uraditi? Kako sve to promijeniti? Najteže je bilo boriti se protiv svijesti da će pripreme Grada za olimpijadu izvesti neko drugi (država, partija, policija, vojska…). Trebalo je napraviti pokret za olimpijadu i početi borbu za urbanizaciju svijesti.” Jedna od prvih bitaka vođena je na sastancima sa ugostiteljima, gdje se pričalo o uređenju objekata i higijeni, jer su prljavi klozeti i stolnjaci ili izgled konobara bili problem koji je prijetio novom imidžu Grada. “Pretpostavljajući da će se odmah postaviti pitanje para za uređenje, otišao sam kod Asima Ferhatovića Haseta i zamolio ga da podrži gradske strukture u ideji da svako mora urediti svoj objekat. Kad je sastanak počeo, ustala se vlasnica u ratu ozloglašene ‘Sonje’ i saopštila da ako država želi da joj grad lijepo izgleda, neka njoj da pare pa će ona to i urediti. Hase je na to replicirao otprilike ovako: ‘Onaj ko voli ovaj grad, onaj ko zna šta je olimpijada i da će čitav svijet pratiti ovaj događaj, neće žaliti i da se zaduži kako bi uredio svoj objekat. Nemojte da se zavaravamo, svi mi ne prijavimo za porez sve ono što bismo trebali. Uložimo eto te pare!’” Tako se počeo mijenjati izgled ugostiteljskih objekata, ali svaka inspekcija nije kretala od nakinđurenih izloga ili okrečenih zidova, nego od onoga što je bilo pravo lice sarajevskih kafana i restorana – klozeta. A oni su, za razliku od ove 2002. godine, postajali, kojeg li čuda, sve čistiji i uredniji. Čudesni entuzijazam, prirodan ili isforsiran presingom gradskih vlasti, promijenio je i vanjski izgled sarajevskih ulica. Hajrudin Čengić, tadašnji član Izvršnog odbora Skupštine Grada, posebno zadužen za poslove pripreme olimpijade, priča kako je do ideje o uređenju fasada u centralnom i starom dijelu Sarajeva došao prolazeći kroz grad čije ime je danas sinonim za destrukciju – Vukovar. “Zapanjilo me to što je staro jezgro Vukovara bilo potpuno preuređeno, što su stare zgrade imale potpuno nove fasade, što su ulice i parkovi izgledali kao iz bajke. Ubijedio sam Uglješu Uzelca da krenemo u sličan projekat, i sa oronulim sarajevskim fasadama ‘Sarajevostan’ i profesor Nedžad Kurto napravili su program i stare zgrade su dobile novo lice.” Tajna izgubljenog novčanika Sa promjenom vizuelnog izgleda Grada i njegovi građani, pripremajući se za olimpijadu, doživjeli su rijetko viđenu unutrašnju metamorfozu. Postajali su gradskiji, urbaniji, ljubazniji, a ruralne osobine su nestajale pometene stidom i željom da se, naprosto, bude bolji. Nostalgija koju danas Sarajlije i građani BiH osjećaju spram 1984. nije izazvana tonama pohvala koje su dobili za ulogu u fantastičnoj organizaciji olimpijade. Razloge ne treba tražiti ni u boljem životnom standardu ili većoj sigurnosti. To je, prije svega, žal za boljim sobom. Žal za propuštenom prilikom da čarolija koja je trajala nepune dvije sedmice postane svakodnevnica. Istina je, dešavalo se i poslije olimpijade da taksisti vraćaju pripitim gostima iz Amerike izgubljene novčanike krcate dolarima, ali nikada više ovakve male priče o Sarajlijama nisu dobivale globalni značaj, nisu izazivale nevjericu i potcrtavale jedinstven karakter ljudi iz olimpijskog grada. Na zasjedanju MOK-a u julu 1984. godine u Los Angelesu, delegacija Sarajeva je podnijela završni izvještaj o organizaciji ZOI, a kao odgovor je stiglo oficijelno saopćenje da su do tada to bile najbolje organizovane Zimske olimpijske igre. Zahvaljujući se na toj ocjeni, pokojni Branko Mikulić je izrazio iskrenu nadu da će Sarajevu ponovo biti ukazana čast i mogućnost da bude domaćin ZOI. “Mi smo još tada, dakle koji mjesec poslije sarajevskih igara, sebi uzeli za pravo da se jednog dana možemo ponovo pojaviti sa takvom idejom jer smo imali reputaciju koja je ostala do današnjih dana“, svjedoči Ahmed Karabegović. Nažalost, osim reputacije i nekoliko objekata, Sarajevo nije zadržalo duh 1984. godine. Sarajlije će možda jednog dana ponovo biti oni iz te olimpijske godine. Danas to definitivno nisu. Olimpijada u brojkama Na ZOI 84 učestvovalo je 49 nacionalnih reprezentacija, 12 više nego na prethodnim igrama u Lake Placidu. Ukupno 1.274 sportista, odnosno 2.691 sportista i trener borili su se na 39 takmičenja. Takmičenja je posmatralo 640.000 gledalaca, a 7.825 akreditovanih novinara, fotoreportera i drugog pomoćnog osoblja iz 41 zemlje izvještavalo je za 769 redakcija. Zabilježeno je prisustvo 67 radio i TV kompanija koje su emitovale 514 sati TV programa, koji je, procjenjuje se, odgledalo oko dvije i po milijarde gledalaca širom svijeta. Kako su plaćene ZOI 84 (inflacija pojela dva milliona dolara) Po završnom izvještaju, olimpijada u Sarajevu je sa 82,5 procenata finansirana iz vlastitih prihoda Organizacionog komiteta 14. ZOI, a svega 17,5 posto je bilo učešće, kako se u to vrijeme govorilo, “društvene zajednice”, odnosno gradskih općina, grada Sarajeva, SR BiH i jugoslavenske federacije. Prema riječima Ahmeda Karabegovića, OK ZOI 84 je ostvario 141.647.000 dolara, od toga preko 44 miliona na domaćem i 97.647.000 hiljada dolara na inozemnom tržištu. Čist devizni prihod koji je tada došao u zemlju je iznosio 92.200.000 dolara, od čega je 74.100.000 došlo od prodaje prava na TV prenos, a ostatak je obezbijeđen na razne načine, od inostranog xafsinga do prodaje ulaznica stranim kompanijama. Od toga je 60.600.000 preko poslovnih banaka plasirano za potrebe privrede BiH, a preko 30 miliona dolara je potrošeno za troškove nabavke opreme i svega što je zahtijevala odgovornost OK ZOI. Primjera radi, potpisan je uspješan ugovor sa Coca–Colom, koji je iznosio 2.200.000 dolara, plus plaćanje svih promocija OK ZOI po svijetu. Pored toga, potpisano je 677 poslovnih ugovora, od kojih je 218 bilo sa domaćim firmama, a 459 sa inostranim. To su bile prve Olimpijske igre koje su završile sa novčanim dobitkom. Od 12 miliona američkih dolara, koliko je ostalo Organizacionom komitetu, 10 miliona izdvojeno je za dokompletiranje olimpijskih borilišta, a dva miliona dolara je ostavljeno u fondaciju iz čijih kamata je trebalo sufinansirati organizaciju sportskih takmičenja i “Sarajevske zime”. Ta dva miliona dolara je, međutim, pojela inflacija. Još prije završetka OI formirana je radna organizacija “ZOI 84″, kojoj je prenijeto u nasljeđe sve ono što je izgrađeno i nabavljeno sredstvima Organizacijskog komiteta. Osim toga, “ZOI 84″, sa 1.100 zaposlenih, upravljao je svim hotelima osim “Košute”. Nakon olimpijade, sredstvima koja su ostala OK-u, u hotelu “Igman” izgrađen je pokriveni bazen, napravljena su igrališta na Velikom polju, dograđena nova žičara i izgrađena ski staza na Malom polju, Babin dol je obogaćen igralištima za fudbal, tenis, odbojku, košarku te parkiralištem, a na Jahorini su izgrađene još dvije žiča. Sanda Dubravčić (nemoguce je zaboraviti onu srdacnost) Najpoznatija klizačica bivše Jugoslavije koja je upalila olimpijski plamen 1984. godine, za Dane se prisjeća momenata koji su obilježili i njen život i komentira mogućnosti nove kandidature Sarajeva za ZOI DUBRAVČIĆ: O, da, bilo je prekrasno, to se ne zaboravlja tako lako. Nemoguće je zaboraviti onu srdačnost, ljude koji su živjeli za to, koji su non-stop bili na raspolaganju natjecateljima. Pamtim gradsku atmosferu, gdje je svaki pojedinac bio naočigled spreman odreći se nekih stvari da bi zajednička stvar uspjela, ići pješke ako se nije moglo autom, pripremati cijelu noć staze ako je bilo potrebno. Svi su živjeli za Igre, no o tome je već puno rečeno. I bilo bi nekorektno prema drugima reći da nisu stanovnici ostalih gradova bili jednako ili gotovo jednako ljubazni i marljivi. DANI: Bili ste šefica hrvatske ekipe 1994. godine u Lillehameru. DUBRAVČIĆ: I tamo su ljudi doslovno živjeli za Igre. Mislim da je to normalno, da ljudi žele u takvim prigodama dati sve od sebe. Svaki domaćin takvoga jednog događaja pokazuje da mu je sport glavna sporedna stvar na svijetu. Naravno, sarajevske Igre bile su za mene, i sve nas ovdje, domaće, pa sam ih doživjela sa još više emocija, a da ne govorim o osjećaju koji sam imala kad mi je ukazana čast paljenja olimpijskog plamena. Zbog svega toga ne mogu zaboraviti Sarajevo i ZOI 84. DANI: Što mislite o inicijativi za organizaciju novih Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu? DUBRAVČIĆ: To bi, sasvim sigurno, bilo divno. Voljela bih da se to i ostvari, ali nisam sigurna koliko je to izgledno, kolike su šanse Sarajeva. Nije mi poznato kako o tome razmišlja Međunarodni olimpijski odbor, ne mogu niti pretpostaviti što misle o sarajevskoj kandidaturi. Uostalom, sad je već na čelu MOO-a novi predsjednik, nije više Juan Antonio Samaranch, što također može biti presudno. Na izbor grada domaćina utječe previše stvari o kojima svi mi izvan tzv. struktura znamo vrlo malo.


Sarajevo 84
<< 10/2009 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
25262728293031

MOJI LINKOVI

Zajedno smo rasli
grade ja i ti
isto plavo nebo poklonilo nam stih
ispod Trebevica sanjali smo sne
ko ce brze rasti,
ko ce ljepsi biti

Ti si bio velik
a rodio se ja
s Igmana uz osmijeh
slao si mi san
djecak koji raste zavolio te tad
ostao je ovdje vezan
za svoj grad

Bilo gdje da krenem
o tebi sanjam
putevi me svi tebi vode,
cekam s nekom ceznjom
na svijetla tvoja
Sarajevo ljubavi moja,

Pjesme svoje imas
i ja ih pjevam
zelim da ti kazem sto sanjam
radosti su moje i sreca tvoja
Sarajevo ljubavi moja.

Kada prodju zime
i dodje lijepi Maj
djevojke su ljepse
ljubavi im daj

Setaliste tamno
uzdasima zri
neke oci plave
neke rijeci njezne

Sad je djecak covjek
a zima pokri brijeg
park i kosa bijeli
al otici ce snijeg

Proljece i mladost
ispunice tad
Sarajevo moje
jedini moj grad

MOJI FAVORITI
Gracias a la Vida
The Dewd's
strpavsi u kofer snove i ambicije...
poligraf
mama
herbarium za ljekovite trave
Blue Revolution®
opijen tobom
*FC*BAYERN*MÜNCHEN*
FC Barcelona
♦ Hilary Duff Online | Duff Domination 2014
F.C. Inter
Za kladioničare
Magnolija
Prirodna kozmetika
BARCELONA BiH ™
Pjesma srca moga.
F.C. Barcelona Bosnia Fan Club
Real Madrid C.F.
svasta zanimljivo
Ti si moj najljepsi san
smesna strana zivota
Liverpool FC Balkan
*Never A Failure, Always A Lesson *
AdiLA
samo Ti.
KRALJEVSKI KLUB REAL MADRID
FC Barcelona Blog
MANCHESTER UNITED THE BEST ! ! ! !
Juventus F.C. uz adisjuvefan.blogger.ba
Rukomet
Pekmez
Nogomet
Slobodan blog
Šutnja nije zlato.
više...

BROJAČ POSJETA
6011

Powered by Blogger.ba